Kada poslodavac traži radnika, insistira na iskustvu, a kada ga zaposli, to iskustvo mu ne priznaje. Tako bi mogla da glasi poruka novog zakona o radu, koji je počeo da se primenjuje 29. jula ove godine, a koji propisuje da se ubuduće minuli rad zaposlenima obračunava samo za godine provedene kod poslednjeg poslodavca, a ne za sve godine koje je radio. Prošlo je vreme socijalizma. Na sceni je kapitalizam. Naš balkanski. Novi zakon o radu zdušno su podržala sva udruženja poslodavaca – od američke komore preko Saveta stranih investitora, Unije poslodavaca, do većine poslanika u skupštini. Ali većina onih u skupštinskim klupama koji su glasali za taj zakon neće osetiti (pre)minuli rad na svojoj koži, jer je njima manje-više poslodavac uvek bila država. Njima se u stečeno pravo neće dirati.
Kada poslodavac traži radnika, insistira na iskustvu, a kada ga zaposli, to iskustvo mu ne priznaje. Tako bi mogla da glasi poruka novog zakona o radu, koji je počeo da se primenjuje 29. jula ove godine, a koji propisuje da se ubuduće minuli rad zaposlenima obračunava samo za godine provedene kod poslednjeg poslodavca, a ne za sve godine koje je radio.
Prošlo je vreme socijalizma. Na sceni je kapitalizam. Naš balkanski. Novi zakon o radu zdušno su podržala sva udruženja poslodavaca – od američke komore preko Saveta stranih investitora, Unije poslodavaca, do većine poslanika u skupštini.
Ali većina onih u skupštinskim klupama koji su glasali za taj zakon neće osetiti (pre)minuli rad na svojoj koži, jer je njima manje-više poslodavac uvek bila država. Njima se u stečeno pravo neće dirati.
Ali šta sa ostalima? S onima koji su zbog posrnule privrede i propalih preduzeća morali da traže novog poslodavaca? Ili s onima koji su dobili otkaz samo zato što imaju više od 40 godina života i nisu potrebni novom gazdi? Ili onima koji su za većom platom otišli u drugu firmu.
Njihova sudbina je u rukama poslodavaca koji bi trebalo da cene lojalnost i zalaganje radnika. Ko će, međutim, gazde naterati na to? Zašto bi poslodavac podizao platu nekom u skladu s njegovim iskustvom i doprinosom kada ga niko ne primorava. Radnik je potpuno obespravljen. Sindikat? Koji? Čiji? Pa zar nisu svi „legli na rudu” i prihvatili bez mnogo roptanja kapitalističku tekovinu?
Kažu, svuda u svetu je praksa da kada se promeni firma da se dobije plata koja se dogovori s poslodavcem. Radnika i tamo i ovde interesuje iznos, a da li je u njemu minuli ili ko zna kakav rad potpuno je nevažno. I naravno da se od te plate može pristojno živeti. Kod nas se i na prosek manji od 400 evra „skida” minuli rad kao bogzna kakav trošak poslodavaca.
Cilj novog zakona o radu i brisanja minulog rada bio je, navodno, da se poslodavci stimulišu da zapošljavaju starije radnike, tranzicione gubitnike, a to kao nisu činili, jer im je smetao veliki minuli rad. Već se radujemo novim šansama za zapošljavanje pedesetogodišnjaka sa statusom pripravnika.
Ako je Zakon o radu donet pod pritiskom EU pisan za buduće strane investitore da bi u Srbiji dobili što jeftiniju radnu snagu zašto se i pravila o minulom radu ne primenjuju za buduće radnike, nego to „retroaktivno” plaća generacija koja je godinama ulagala u sebe i svoju karijeru, a zakonodavac sve to – izbrisao.
Džaba sada kao u „Radovanu Trećem” mnogi poput Zorana Radmilovića zapomažu: „Gde mi je minuli rad.” Jer se neko umesto Zorana privukao i „tiho i elegantno ga odneo”. A svaki čovek se okrene da vidi rezultat svog rada. Gde mi je minuli rad? Raspituje se od vrata do vrata, od kancelarije do kancelarije. Gde mi je minuli rad...